Ne zamjerite, kao i obicno dopustam si luksuz da odmaram 2-3 mjeseca, sakupljam samu sebe iz preostalih dijelova, tragam za novom motivacijom i inspiracijom, a onda se ponovo vracam pisanju, jer ipak, jesen je. Ne bilo kakva jesen, letagericna jesen, posebna, urezana u srce kao slika dalekog prostranog mjesta ispunjena kalupima uspomena. Novo, ljepse i srecnije Miholjsko leto. Moja sreca, svijetlost medju tminama, ljubav mimo svake ljubavi. S njim kopne i posljednji tragovi djetinjstva i vozovi odnose posljednje trenutke sutnje i ceznje negdje u beskraj, vjetar ledi dah i uvlaci se u samu srz kostiju stvarajuci grube konture uspomena. Kao da ponovo ucim sta je to paznja, postovanje, ljubav. Svijet jendostavno postaje vislji za neku neznatnu zvijezdu i dublji za krišku naprslog bola. Nije mi zao, sve cu ti dati, i kao pohlepno stvorenje sve oduzeti.

Nemam volje, a nemam ni snage da se mijenjam.